Sindrom cauda equina (degenerativna lumbosakralna stenoza)
Postavio MIRJANA PEJČIĆ

Odgovara:
Mirjana Pejčić, dr. vet. med.,
Pet centar, Bulevar M. Milankovića 1v, Beograd
P: Molim Vas za informaciju povodom terapije koju je dobio moj pas. U pitanju je nemački ovčar star 6 godina, a dijagnoza je cauda equine. Prvi dan dobio je solu-medrol od 40 ml, a nakon toga još 4 dana od 125 ml. Pas se polako diže na zadnje noge, iako ne može izdržati dugo. Međutim, pas povraća penu, providnu ili belu, povećano bali i krklja. Danas odbija hranu i teško pije vodu. Inače je zbog epilepsije na phenobarbitonu. Veterinar nas je uputio da mu smanjimo na pola injekcije medrola, odnosno polovinu injekcije danas, pola sutra, a od druge nedelje lagano smanjivanje doze i to oralno. Dodatak neurobion forte koji mu nisam uspeo dati jer neće da proguta. Molim Vas da mi kažete je li to trenutna mučnina kao nuspojava solumedrola ili je nešto ozbiljnije. Sada mi izgleda jako loše i bojim se da neće dočekati sledeću nedelju. |
Kompresija nervnih korena i pritisak na iste može biti posledica artritičnih procesa, infekcije, degenerativne rupture diska ili tumora. Većina pasa koji obole od lumbosakralne degeneracije srednje ili starije su dobi većih rasa pasa. Najčešći simptom ovog oboljenja je progresivna oštra bol. Postoje i brojni drugi simptomi: intermitentna hromost na jedna ili oba zadnja ekstremiteta ili ukočen hod, progresivno otežano dizanje na zadnje noge, iznenadna šepavost nakon ustajanja ili skakanja. Takođe, često se uočava grizenje repa ili šapa zadnjih nogu, kao i inkontinencija urina ili fecesa u uznapredovalim slučajevima. U najtežim slučajevima dolazi do kompletne paralize ekstremiteta. Dijagnoza sindroma cauda equinae postavlja se najpre neurološkim pregledom posmatranjem načina hoda, a zatim i dijagnostičkim injekcijama kako bi se lokalizovala lezija. Takođe, za potvrdu dijagnoze neophodno je načiniti i RTG-snimak i mijelografiju a po potrebi se dodatno sprovode i MRI, CT i elektromielografija.
Lečenje se sprovodi protuupalnim lekovima ili analgeticima i ograničenjem kretanja u početnim i blagim slučajevima. Lečenje se sprovodi i hirurški kod onih jedinki sa neurološkim deficitom, lošim odgovorom na analgetsku terapiju i učestala ponavljanja bola, a u svrhu smanjivanja pritiska na komprimirani nerv. Kada se smanji pritisak na nerv, postepeno se vraćaju i neurološke funkcije. Prognoza ovog oboljenja zavisi od težine slučaja i hroničnosti klinički vidljivih znakova pre načinjenog hirurškog zahvata. Neki pacijenti imaju samo povremene bolne epizode u zadnjim nogama, dok kod onih pasa sa hroničnom neurološkom disfunkcijom oporavak može i duže potrajati, makar se uočava nemogućnost povratka funkcija u potpunosti. Međutim, ipak, i kod njih je moguć sasvim normalan život bez bola. Često se u lečenju ovog oboljenja koristi Solu-medrol (metilprednizolon) koji modifikuje odgovor imunog sistema na različite upalne procese u organizmu. U preporučenim dozama solu-medrol vrlo retko izaziva nuspojave, ali kod intenzivnog lečenja ili dugotrajnog davanja moguće su nuspojave u biohemijskom sastavu krvi, tačkasta krvarenja po tkivima, a od najčešćih se nuspojava uočava povraćanje, promene ponašanja, letargija, pojačano pijenje vode, učestalo mokrenje, pojačani apetit i dahtanje. Dugotrajno davanje metilprednizolona dovodi do gubitka dlake, slabosti mišića, stanjivanje kože i depigmentacije, prolieva i dijabetesa. |
OZNAKE: